“Ja ću doći svojoj kući, mani me se Ameriko!”

Dvadeset i šest mi je godina. Živim u Kaliforniji (SAD), zemlji snova, sunca i tolerancije. Da mi je neko prije deset godina rekao da bi mi standard bio da se šetam ulicama San Franciska rekla bih mu da me se mani. Bay Area mi je postala dom u ovih sedam godina, prenosi “Ženski“…

Ali, eto ja nekako čeznem za mojim malim Novim Travnikom – iz srca Bosne, gradom kojeg možeš obići za nekih dvadesetak minuta.

PIŠE: Dženita Skopljak

Dok sam odrastala rekli su mi da nema budućnosti u Bosni, da treba da bježim i da je budala onaj ko ostane gdje se rodi, a kao pametan ide gdje mu je bolje.

Šta je, bolan, bolje?

Je li to kad radiš i ne znaš kad ćeš uzeti odmor, kad imaš periode kada si jedino u pidžami i radnom odijelu. Je li to stotine restorana u kojima možeš da jedeš, degustiraš vina ili trivia igrice, planinariš iznad okeana, kupuješ u nekim luksuznim prodavnicama. Toliko različitosti i izbora na dlanu jedne ruke.

Je li to ta bolja budućnost? I pitam se zašto meni moja država nije pružila tu bolju budućnost? Zar ja nisam mogla slijediti svoje snove kući u blizini svojih najdražih?

Postala sam u januaru tetka male djevojčice koju ne mogu dočekati da držim u svojim rukama. A, Bog zna kad ću. Gledam njene slike i pitam se šta je njena budućnost. Hoće li i ona, kao njena tetka, tražiti bolju budućnost tamo gdje će biti dijelom nesretna?

Hoću li ja njoj samo bit stranac? Hoću li se ja s njom igrati ili će odrasti znajući da ima nekog u daljini bez ikakvih posebnih emocija prema meni?

To me jako rastuži. Rastuži me jer želim da sam blizu svoje porodice.

Roditelji mi stare, a okean me dijeli od njih. Želim da odem mami spremiti kuću za Bajram, otići s njom u kupovinu, popiti kafu. Želim zagrliti svog oca.

Poželim se svoje prijateljice Bece. Da prepričamo sve godine razdvojenosti. Jer, daljina me nauči da cijenim bliskosti i odnose sa onima koje nosim u srcu. Daljina mi oči otvori o onom što je najvažnije.

Sedam godina nije mala stvar.

U ovih sedam godina transformirala sam se u osobu koja je sigurna u sebe, fokusirana na monetarnu dobit i karijeru, osobu koja može da ima razgovor s bilo kim, bez straha, neugodnosti i stida. Uspjela sam vidjeti sve. Obići mnoga mjesta o kojim sam sanjala, prihvatila sam sve. Prihvatila je i mene moja Kalifornija.

Ali, sav taj sjaj, sav taj glamur .. sve je to meni, pomalo nedovoljno. Fali mi moj mali grad, koji pravi male, ali legendarne korake.

Amerika mi je uvijek bila san, a Kalifornija poklon. Htjela sam doći ovdje više nego da dišem.

Nikad nisam ni sanjala da ću shvatiti da za sreću i uspjeh nisu dovoljne pare, lutanje svijetom i sanjanje o prostranstvima.

Sve me već dugo navodi da razmislim o tami i despresiji koja je obuzela većinu mog stanovništva koje misli da je negdje drugo bolje, a rodna gruda je kao prokleta.

Valjda ako decenijama pričaš narodu kako je loše, taj zakon privlačnosti će obuzeti svaki segment života i zaista će nas pokopati. Pomislih, šta da nam izvještavaju o dobroti i mogućnostima, načinima da se opstane, ljubavi da se širi, a ne da nas uče kako smo različiti i kako je naše – naše, a njihovo – tamo njihovo.

Šta bi da sam odrasla okružena ljubavlju i ljudima koji vjeruju u sebe.

Kako da kažem mlađim generacijama da sjede kući i da su zaista daleko Istanbul i Beč? Kako izliječiti depresiju i tamu? Kako protresti većinu stanovništva i reći im da je budućnost u njihovim rukama, da oni mogu odlučiti i da imaju pravo na to?

Kako da im kažem da ima načina i da mogu? Kako da komšije zajedno žive i rade bez losih sjećanja na vrijeme prije 25 godina?

Toliko nas toga dijeli, bar tako kažu, ali toliko toga nas i spaja.

I opet, pomislih na svoju Džejnu, da njen mali osmijeh ne mora da pati, njene misli ne moraju da lutaju po svijetu, njen uspjeh i sreća ne moraju da ovise o tome da li će ostat ili otići, nego ispunjenom srcu i blizini svojih najdražih.

Mi, ljudi, imamo budućnost, imamo način – samo se trebamo probuditi.

Nije Bosna prokleta, niti smo mi, samo nas je loša poruka odvela preko bare u nadi za boljim.

Ma, kakvim boljim, ja ću doći svojoj kući, mani me se Ameriko.